Na Svjetski dan mira, 20. rujna, u Spomen-parku Dotrščina izvedena je memorijalna intervencija „Bez naziva. 2025.“ umjetnika Tome Savića Gecana. Kao i raniji radovi izvedeni na Dotrščini, i Savić-Gecanov komemorira najveće stratište u Zagrebu za Drugog svjetskog rata, gdje su ustaše ubijale neistomišljenike i ostale građane nepoželjne u NDH. Umjetnik je stavio težište na samu šumu i načine na koje drveće obnavlja sam život, a time i antifašizam, njegove vrijednosti i sjećanje
Velikom broju okupljenih obratio se Saša Šimpraga, koji od 2012. vodi autorski projekt Virtualni Muzej Dotršćina koji se od 2018. ostvaruje u suradnji sa VSNM-om Grada Zagreba.
Radmila Iva Janković govorila je o obilježavanju dijela prostora parka u golemoj šumi gdje su se prema povijesnim svjedočenjima odvijali zločini.
– Od 60-ih godina nadalje nešto je napravljeno, ali se dio zamišljenih dijelova nije ostvario. Onda je došlo novo vrijeme u kojem je brisano i ono učinjeno. Zato nije mogao biti načinjen bolji izbor umjetnika od Tome Savić-Gecana koji se kroz čitavu praksu kontinuirano bavi pojmovima odsutnosti i praznine i barata nematerijalnim procesima. Umjetnik je na poziv da realizira rad u dijelu neobilježene zone Spomen parka odgovorio posredno – angažirao je znanstvenice. Analiza je obuhvatila 461 stablo na potezu od 350 metara, mahom grab, hrast i javor, a složena analiza zavisila je o vrsti stabla, veličini i kvaliteti krošnje – izjavila je.
– Onome tko ne poznaje povijest činit će se apsurdnim, ali upravo je šuma subjekt i ima povijesnu važnost, jer je tih godina bila posječena i sravnjena. Osim što je izvršen zločin nad ljudima, izvršen je i nad prirodom. Šuma je, dakle, stara koliko i sam zločin. Uz to, ona se sama obnavlja. Umjetnik ne apostrofira samu šumu nego nešto nevidljivo, ali izmjerljivo – količinu kisika, a sam projekt je okrenut sadašnjosti, kao i prošlosti i budućnosti na jedan jednostavan i poetski način – zaključila je.
Slijedila je šetnja stazom na istočnoj strani šume koja prolazi područjem nekadašnjeg stratišta koje za razliku od Doline grobova koja se nalazi zapadnije, nije obilježeno. Kolona na čijem je čelu bio umjetnik prešla je mnogo više od 350 metara, što je Saša Šimpraga kasnije objasnio omogućavanjem slobode i samoodređenja učesnika koliko će hodati.
Rad umjetnika sadržan je u informaciji koja glasi: Godišnja količina kisika koju proizvedu stabla u dijelu neobilježene šume u Spomen-parku Dotrščina – mjestu na kojem su tijekom Drugog svjetskog rata vršena pogubljenja – izmjerena je u sklopu rada Bez naziva, 2025. Tome Savić-Gecana.
Toj informaciji koja se na početku puteljka kroz šumu uz ulicu Štefanovec pojavila na jednostavnom plakatu provizorno obješenim na konopac između dva debla, prethodila je brojka: 2 653 000 kilograma kisika. Umjetnik je, dakle, na poziv da rad realizira u dijelu neobilježene zone spomen-parka odgovorio posredno – angažirao je znanstvenice Hrvatskog šumarskog instituta da izmjere količinu kisika koji stabla na odabranom segmentu (dugačkom otprilike 350 metara), proizvedu tijekom jedne godine. Detaljna analiza provedena pomoću algoritama i-Tree Eco modela, razvijenog pri Američkoj šumarskoj službi, obuhvatila je (jedno po jedno) 461 stablo koje raste na tom potezu: obični grab (Carpinus betulus), hrast kitnjak (Quercus petraea) i javor klen (Acer campestre).
Ovaj rad uz to što komemorira masovna ubojstva, također govori i o ekocidu; poznato je da je šuma tijekom sustavnih i masovnih egzekucija potpuno posječena kako bi se spriječilo skrivanje i bijeg. Zločin nad ljudima pratio je zločin nad prirodom. U samonikloj šumi staroj koliko je star i sam zločin, izmjerena je, dakle, količina kisika koju ona proizvode. Namjesto uobičajenih memorijalnih gesti, odavanje počasti mrtvima, žrtvama fašizma, ostvareno je znanstvenim izračunom kisika – elementarnog preduvjeta života.
Izvor: Novosti., Vizkultura.hr